Kako vegetacija hladi gradove - priča o dvije prijestolnice
Tijekom ljetnog dana gradovi mogu biti 5-10°C topliji od okolnog sela. Tamne površine apsorbiraju sunčevu svjetlost. Beton pohranjuje toplinu. Klima-uređaji ispumpavaju vrući zrak na ulice.
Ovo je efekt gradskog toplinskog otoka - i postaje sve gori kako gradovi rastu i ljeta postaju toplija.
Površinska temperatura izmjerena satelitom iznad urbane jezgre Barcelone tijekom ljetnog popodneva. Dovoljno vruće da spali bose noge.
Landsat sateliti nose termalne senzore koji mjere površinsku temperaturu. Plava područja su hladnija, crvena su toplija.
Raspon: 27°C do 52°C. Urbana jezgra svijetli crveno.
Raspon: 11°C do 42°C. Više plave, više zelenih površina vidljivo.
Stabla i biljke hlade gradove na dva načina: sjena blokira sunčevu svjetlost, a evapotranspiracija oslobađa vodenu paru koja apsorbira toplinu.
Jedno zrelo stablo može pružiti ekvivalent hlađenja od 10 sobnih klima-uređaja koji rade 20 sati.
Kopenhagen ima gotovo tri puta veću gustoću vegetacije od Barcelone - i površinske temperature prosječno 10°C niže.
Unutar svakog grada odnos vrijedi: četvrti s više vegetacije imaju niže površinske temperature. Parkovi su hladni otoci u moru topline.
Ovo nije samo pitanje udobnosti - ekstremna vrućina ubija više ljudi od bilo kojeg drugog vremenskog događaja. Zelena infrastruktura spašava živote.
Stabla uz ulice pružaju sjenu i hlađenje tamo gdje ljudi hodaju.
Vegetacija na krovovima smanjuje temperature zgrada i otjecanje.
Parkovi stvaraju hladne zone koje koriste okolnim četvrtima.
Kako klimatske promjene pojačavaju toplinske valove, gradska vegetacija postaje kritična infrastruktura. Podaci pokazuju koje četvrti najviše trebaju zelena ulaganja.
